Rijeka dubrovačka, najljepša kanonska slika našega kraja

U Rijeci dubrovačkoj lome se i sijeku vjetrovi. Dolaze neočekivano, zameću se ispod stijena, iznad vode, od mora, kovitlaju se na prozirnom nebeskom plaštu i napinju jedra božjih jarbola. Rijeka odavna teče, a silina vode svrdla brdo i množi se hektolitrima niz spilje, kroz porozne kraške prolaze. Na Palati izlazi zlatnozelena i ruši se niz slap, a navali li kiša po Popovu, zažuti se voda i uzmuti korito, prevrne i obezglavi jegulje.
Ta se Rijeka nekada, kažu, zvala Arion, a nazive Vimbula, Umbla, Ombla dobila je po vinu. Uz izvor joj, naslućuju povjesničari, bili su rimski palaci, pa mlinovi. Plandovanje je nudila gosparima u zlatnim filjugama, a riječkim ribarima otkrivala gdje se nalaze silne poste cipola, jegulja, smuduta i gdje raste riječka salata - voga.

Ta Rijeka, koja je široka od ušća poput Nila, ali kratka toka da je more proguta već kod Mokošice, najljepša je kanonska slika dubrovačkog podneblja. Izvor joj nalikuje na češalj od bjelokosti, a u sredini joj se rasprostire riječni otočić Blato. S jedne mu strane ostaje uski Konalić, a s druge šira pruga toka, kuda voda mirno i nevidljivo plovi.

Iz knjige "Zavičajne priče", Tereze Buconić Gović